Oporba nikako da shvati da njena destrukcija, s obiljem kleveta i uvreda, nije oružje kojim nas može pobijediti

Jandroković za VL: Nova generacija političara nije identificirana s uspjesima RH u ovih 30-ak godina, bili su djeca u vrijeme stasanja nacije i presudne uloge dr. Tuđmana. Tvrde da su najpametniji i najbolji - kao da prije njih ništa nije postojalo. Destruktivan je taj amaterizam i prvoloptaški aktivizam, koji se primarno vidi kod Možemo i MOST-a. SDP je za njih bio etablirana stranka, no sad im sve više nalikuje jer Grbin kopira MOST-ov kočijaški rječnik. Ni o čemu nisu spremni voditi ozbiljnu raspravu. Zar nitko od njih ne može priznati zasluge Plenkovićevoj Vladi na Rafaleima, kreditom rejtingu, LNG terminalu, Pelješkom mostu, rastu plaća i BDP-a?

„Životni intervju“ koji je predsjednik Hrvatskog sabora Gordan Jandroković dao za Večernji list prenosimo u cijelosti, skupa s uvodom novinara Roberta Bubala:

Nije mi drago dolaziti na Trg sv. Marka otkako su ga okovali pregradama, pa to inače lijepo mjesto sada izgleda poput nekog napadnutog ukrajinskog grada. Predepresivno je, pogotovo kad pada kiša, oko vas ljudi u crnom i ljudi u uniformama, nema šarenih turista omotanih šalovima koji se tiskaju da bi ušli u kadar svom prijatelju i uslikali se s krovom kultne zagrebačke crkve u pozadini. Pa ipak, ulaskom u zgradu Sabora, nakon što sam prošao kontrolu i pokucao na vrata njegovog predsjednika Gordana Jandrokovića, s prvim gutljajem kave zaboravio sam na tu ružnu vanjsku sliku.

Prvog čovjeka hrvatskog parlamenta ne treba posebno predstavljati, pa i neću, jer slijedi bogat intervju u kojemu je vrlo otvoreno govorio o svemu. Ali ono što bih ipak istaknuo jest da sam kao rijetko kada s druge strane diktafona imao tako otvorenog sugovornika, koji nije izbjegavao pitanja i nije komplicirao poput većine nižerangiranih političara. Pa krenimo redom, od Sabora.

Kakva je po Vašoj ocjeni bila ova saborska godina? Jer, mnogi su zgroženi količinom uvreda i vulgarnosti koja se mogla čuti tijekom sjednica.

Hrvatski Sabor se mijenja, kao i većina parlamenata na Zapadu. Politika postaje grublja, izričaj direktniji, i stoga ljudi s dosta podozrenja i kritike gledaju na rad parlamentaraca. Ali nisu se promijenili samo politika i parlamentarizam, vokabular se promijenio i u medijima, pogotovo na društvenim mrežama, da ne govorimo o komentarima na portalima ispod tekstova. Dakle, politika se samo prilagođava vremenu u kojem živimo i ne iznenađuje me što pojedine zastupnice i zastupnici počinju koristiti jezik ulice.

Sabor je, međutim, kada je u pitanju zakonodavna aktivnost, odradio sve ono što je bilo nužno. Kao zemlja postali smo dio Schengena i Eurozone, imamo vrlo dobre gospodarske rezultate, cijeli niz infrastrukturnih projekata koji su povezani s europskim sredstvima i u tom dijelu Saboru, koji je zakonodavno pripremio teren za sve ovo, dajem solidnu ocjenu. Pa pogledajte samo zadnju sjednicu. Zakon o inkluzivnom dodatku, Zakon o dodatku za djecu, Zakon o nacionalnoj naknadi za starije osobe… sve to u korist životnog standarda naših građana.

Pogodi li Vas osobna neka gruba riječ zastupnika?

U nacionalnoj sam politici 21 godinu tako da sam prošao kroz različite faze. Nemam dojam da su me baš štedjeli, često su protiv mene koristili grube i vulgarne izraze. Ali, čovjek s vremenom očvrsne, shvati da je to dio posla. Često se u sudskim presudama naglašava da političar mora imati viši prag tolerancije za iznesene stavove na vlastiti račun, iako ne znam zašto bi političar bio manje zaštićen od ostalih profesija. Pogotovo kada su u pitanju uvrede i klevete.

Osobno sam poprilično oguglao, ali mi je ipak žao što je to postalo uobičajeno i gotovo pa normalno. Čini mi se i da većina saborskih zastupnika gleda kao i ja na ovu vrstu komunikacije. No ima i onih koji vjeruju da takvom komunikacijom dobivaju medijsku pozornicu. Spremni su izgovoriti najvulgarnije formulacije ako procijene da će im to donijeti medijsku slavu na jedan dan, ili bar na sat. Smatram da se i najoštrija kritika može izreći na uljuđeni način.

Je li vokabular nakon sjednica, u saborskim hodnicima, ipak nešto uljuđeniji, jer čujem da i najveći protivnici popiju kavu u saborskom caffeu ili zajedno ručaju?

Ima različitih situacija, ima onih koji prenose atmosferu iz parlamenta i u hodnike, ali ima i onih koji to što izgovore ne doživljavaju previše ozbiljno. Pa čak i kada na najgori način uvrijede političkog protivnika.

Jeste li Vi nekada bili toliko ljutiti na nekog da se niste htjeli s njim ni pozdraviti?

Korektno ću i profesionalno sa svima surađivati. Međutim, postoje ljudi koji su prešli crtu i s kojima privatno ne želim imati posla.

Čini mi se da uspijevate, barem prividno, zadržati ležernost dok vodite sjednice, dok s druge strane i u oporbi i u vladajućima gledamo mahom namrgođene, ljutite zastupnike...

Ima tu dugogodišnjeg iskustva, ali primarno je to ipak stvar moje osobnosti. Po prirodi sam takav. Shvaćam da su se vremena promijenila, ali ne želim parirati svojim političkim suparnicima vulgarnošću i uvredama. Iako, da budem potpuno iskren, znalo mi se i to omaknuti nekoliko puta u ovih više od šest godina vođenja Sabora, pa mi je kasnije zbog toga bilo krivo. Zaista nastojim, što mi je i dužnost, održati red i biti pravedan i korektan prema svim kolegama. Pri tome se pokušavam oduprijeti tim negativnim trendovima - srditosti, ljutitosti, namrgođenosti i vječnoj nespremnosti za dogovor s onim tko drugačije razmišlja.

Jednom ste s pozicije predsjednika Sabora upozorili premijera da ne dobacuje zastupnicima iz klupe, je li vam to zamjerio?

Uvijek se nastojim strogo pridržavati pravila. Ona moraju biti jednaka za sve. A predsjednika Vlade upozorio sam više puta, kao i druge zastupnike. I činim to kada god procijenim da je potrebno. Ne vjerujem da bi mi itko tu mogao nešto zamjeriti.

Jeste li što naučili od svojih prethodnika, bivših šefova Sabora?

U svojoj karijeri susretao sam različite političare, pa i one koji su krojili svjetsku politiku i puno sam toga naučio. Nemam konkretni uzor nego sam pokušao od svega što sam vidio izvući ono što je blisko mom karakteru, razmišljanju i mom načinu rada te to primijeniti na svom poslu.

Zašto u hrvatskoj političkoj kulturi nemamo malo ozbiljniju i efikasniju suradnju oporbe i vlasti, bez obzira tko je vladajući?

U ovih 30 godina koliko živimo u demokraciji bilo je situacija gdje su i vlast i oporba stali zajedno kada su u pitanju bili vitalni nacionalni interesi. Na primjer, Nacionalni odbor koji je nadzirao pregovore za ulazak u EU. Taj odbor je vodio predstavnik oporbe i u sklopu njega demonstriran je konsenzus. Dalje, u vrijeme drame oko arbitražnog postupka sa Slovenijom HDZ je bio oporba, ali je dao podršku vladajućoj većini i zajednički smo nastupili. Ali, sad je došla nova generacija političara koja nije identificirana s postignućima Hrvatske u zadnjih 30 godina. Veliki broj kolega koji danas sjedi u Saboru bili su djeca u vrijeme demokratskih promjena, Domovinskog rata, mirne reintegracije Podunavlja, razdoblja koje je iznjedrilo određene standarde i prakse koje su povezane sa stasanjem hrvatske nacije i države i presudnom ulogom prvog hrvatskog predsjednika dr. Franje Tuđmana.

Ti ljudi nisu identificirani ni s ulaskom Hrvatske u euroatlantske integracije, nemaju osjećaj koliko je to bio zahtjevan i kompliciran proces. Ponašaju se kao da prije njih ništa nije postojalo i žele nametnuti neke nove standarde tvrdeći da su bolji, pošteniji i pametniji od nas. Taj prvoloptaški politički aktivizam, koji se primarno vidi kroz djelovanje Možemo! i Mosta je destruktivan. Čak su i svoj izborni cilj, svjesni da ne mogu pobijediti na izborima, sveli na to da onemoguće HDZ-u da formira većinu. Jednostavnije rečeno zalažu se za političku nestabilnost. Kakav amaterizam.

Najbolji primjer je bio kad Sabor nije uspio skupiti dvotrećinsku većinu i izglasati sudjelovanje Hrvatske u programu EU-a koji je trebao osigurati trening ukrajinskim vojnicima, što nas je dovelo u poziciju da smo jedna od rijetkih zemalja EU-a koja to nije učinila. Pokazali su potpuni izostanak političke mudrosti i elementarnog morala prema zemlji koja je napadnuta, koja je žrtva kao mi prije više od 30 godina.

Tko su vam nezgodniji politički protivnici, ovi s lijeva ili s desna?

Mi smo već dva puta uvjerljivo pobijedili i jedne i druge, a po sadašnjim istraživanjima na kraju drugog mandata smo uvjerljivo najjača i najdominantnija politička opcija. Oporbeno djelovanje uglavnom se danas svodi na snažnu kritiku, destrukciju, s obiljem kleveta i uvreda, i koliko god se njima činilo da time ostvaruju neke ciljeve, jasno je da to nije oružje kojim nas mogu pobijediti. Samo što oni to ne shvaćaju.

Ali, da budem pošten, neću svu oporbu strpati u isti koš, jer postoje političari u SDP-u, Socijaldemokratima i IDS-u, dakle etabliranim strankama, koji koriste i drugačije metode od ovih kojima se služe Možemo!, Most, Centar, Radnička fronta i neki drugi. Te su stranke i pojedinci imali odgovornost za upravljanje Hrvatskom pa znaju da tajna dobrog vladanja nije samo u izgovorenoj riječi, nego da moraš imati i puno drugih vještina.

Je li u Hrvatskoj jednog dana moguća crveno-crna (plava) koalicija?

Ako me pitate je li važnija podjela na lijevo-desno ili sistemsko-nesistemsko, čini mi se da se još uvijek više dijelimo na temelju svjetonazora i programa. Osim toga, loše kopiranje MOST-a i kočijaški rječnik predsjednika SDP-a čine takvu koaliciju nerealnom.

Ali čini mi se da u tom smislu, dakle jedne političke kulture, imate više povezanosti s recimo Socijaldemokratima, nego strankama desnice?

Pokazat će vrijeme. Pred nama su izbori pa ćemo vidjeti tko će se kako ponašati. Uvjeren sam da će HDZ formirati većinu i novu vladu.

Imate li ipak neke svoje interne računice s kim biste mogli koalirati?

Zadovoljni smo s ovom vrstom suradnje koju sada imamo, ostvarili smo vrlo stabilnih sedam godina vladanja, ne računajući onaj prvi dio s Mostom. Fenomen je što imamo tanku većinu koja nikada nije došla u pitanje. S manjinama, liberalima, demokršćanima i umirovljenicima imamo kontinuiran dijalog kroz koalicijske sastanke, a u tom zatvorenom krugu čuju se i kritike i prijedlozi. Strukturirana suradnja i dijalog doveli su do toga da je 77 zastupnika stabilnije nego u nekim slučajevima kada imate komotnu većinu. A kako će izgledati postizborna vladajuća većina, to ne znamo.

Znate li Vi kad će biti izbori?

Znam za europske, 9. lipnja.

Ne znate hoće li parlamentarni biti prije, poslije ili možda isti dan?

Još uvijek nismo o tome poveli raspravu, ali vrijeme ide, tako da će se to u dogledno vrijeme dogoditi. 

Zašto Sabor najčešće u ispitivanju javnog mnijenja ima nižu ocjenu od predsjednika i Vlade, to je tradicija bez obzira tko imao većinu?

Sabor je mjesto političkog konflikta, to je mjesto u kojem je najviše političkih emocija i gdje se ljudi politički sukobljavaju. Ali oni koji govore sirovo, primitivno i uvredljivo glavni su krivci za loš rejting. Istodobno, svi oni koji vole predsjednika Republike dat će mu dobru ocjenu, svi oni koji su na strani Vlade dat će joj pozitivnu ocjenu. Ali Saboru će netko tko voli HDZ možda dati lošu ocjenu zbog oporbe, ili obrnuto. Političarima se danas oštro sudi. Nakon toliko godina nisam siguran je li to zato što smo zaista toliko loši ili se drugi samo malo bolje skrivaju.

Kako surađujete sa svojim potpredsjednicima i u kojem slučaju vođenje Sabora prepuštate potpredsjednicima iz oporbe?

Vrlo korektno surađujem i s potpredsjednicima iz vladajuće većine i s potpredsjednicima iz oporbe. Na kraju tjedna uvijek napravimo plan predsjedanja za idući tjedan, s time da kad su neke osjetljivije teme sjednicu vodim ja ili potpredsjednici Reiner, Sanader ili Radin. U mojem mandatu među članovima Predsjedništva Sabora nije bilo sukoba.

Kako ste u vrhu HDZ-a primili ovu novu aferu, premijer u mjesec dana smjenjuje već drugog ministra, ne izgleda ugodno? Oporba tvrdi da ovo ima razmjere afere Fimi Media, očekujete li posljedice ovoga?

Oporba je vrlo naporna s tim neselektivnim pristupom i verbalnim granatiranjem. Ni oko čega nisu spremni voditi strukturiranu, argumentiranu i ozbiljnu raspravu, pa tako i u ovom slučaju. Očito je da je savjetnik ministra vodio neke svoje ratove te svoju poziciju koristio ne u korist HDZ-a, već upravo suprotno, protiv HDZ-a, pritom surađujući s oporbom, odnosno MOST-om. Isto tako ova afera očito ima i svoju međunarodnu i energetsku dimenziju pa je svako banaliziranje i etiketiranje kontraproduktivno.

Zar zaista nitko od njih ne može priznati zasluge Plenkovićevoj Vladi na ulasku u euro, Schengen, Rafalima, najvišem kreditom rejtingu u povijesti, najvišim plaćama, najvišoj razini zaposlenosti, drugom mjestu po razini rasta BDP-a u EU. Da ne spominjem teritorijalno povezivanje Hrvatske Pelješkim mostom i energetsku samodostatnost i međunarodnu relevantnost postignutu izgradnjom LNG terminala.

Prije 12-13 godina bili ste ministar vanjskih poslova, je li vam bilo frustrirajuće voditi ministarstvo koje je bilo najodgovornije za završetak pregovora s EU, a Slovenci su stalno podizali političke barikade?

Prije svega smatram da bi Slovenci nama trebali prirodno biti najbolji susjedi i da je mnogo toga što nas veže - od zajedničke povijesti, preko iznimno snažnih gospodarskih veza i turizma do velikog broja Slovenaca koji ovdje imaju svoje vikendice. Nedavno sam bio u Sloveniji u bilateralnom posjetu i primijetio da su svi oni negativni naboji jako popustili, da su danas odnosi između Slovenije i Hrvatske iskreno dobri i prijateljski. Ali, da, bilo je to razdoblje kada smo nastojali ući u NATO i u EU, a Slovenija je pokušala iskoristiti to što je ranije ušla u te asocijacije. Možda su nekad naše sukobe koristile i neke druge države koje su željele usporiti ulazak Hrvatske u EU. Bilo je tu dosta zahtjevnih situacija i teških trenutaka. No vjerujem da je slovenska politika kasnije shvatila kako je sve to bilo nepotrebno, da su mogli kroz suradnju i dijalog s nama sve to izbjeći.

Kako to da se preko noći utišala sva ta napetost oko arbitraže i granice?

Dogovor je da to ne opterećuje sve drugo što je dobro. Ako nešto nije riješeno, bolje je ostaviti sa strane nego ulaziti u prijepore koje ne možete riješiti. Mi ne bježimo od toga da postoji nekoliko otvorenih pitanja, ali sve ostalo se toliko unaprijedilo, posebno našim ulaskom u Schengen i Eurozonu, da nema razloga za sukobljavanje.

Odete li kad u Sloveniju na izlet, ili u neku od onih njihovih lijepih seoskih okrepčivalnica na ručak?

Bio sam prije nekoliko godina privatno na jednom ručku u Sloveniji, ali otkako sam predsjednik Sabora ne stižem.

A gdje stižete, gdje se odmarate?

Uglavnom sam u Hrvatskoj, jako sam vezan za otok Krk i Malinsku gdje provodim najviše slobodnog vremena. Puno hodam, plivam i trčim, spajam fizičku aktivnost s duhovnim mirom i promišljanjem. Imamo oko otoka Krka sada i Camino stazu dužu od 100 kilometara koja se prohoda za četiri, pet dana. Držim se dijela od Porata do Njivica, nekih desetak kilometara koje prohodam ili optrčim. A velikih putovanja sam se zasitio dok sam bio ministar vanjskih poslova.

Puštate li i sad ljeti bradu?

Bradu sam pustio prije pet, šest godina jedno ljeto i žena mi je tada rekla da mi dobro stoji, pa sam je ostavio. No kako mi je s godinama podosta posijedila, odlučio sam se obrijati. Ali opet je iskrsnuo problem jer kad sam se obrijao shvatio sam da se onda moram svaki dan brijati, pa sam sad u nekakvoj međuopciji - obrijem se, pustim je par dana da se malo razmaše, i tako u krug.

Rekli ste maloprije da ste upoznali neke od najvažnijih političara na svijetu tijekom svoje političke karijere. Jesu li sklopljena neka prijateljstva?

U međunarodnoj politici teško je doći do razine prijateljstva. To su mahom bili ljudi s kojima sam imao korektne ljudske i profesionalne odnose, posebno s političarima iz onih zemalja koje su nam uvijek bile prijateljski naklonjene. Međutim, ne može se tu govoriti o prijateljstvu. Svi mi imamo svoje mandate i teško je izgraditi odnos koji možeš kvalificirati kao prijateljstvo.

A gajite li u Hrvatskoj neka prijateljstva s političarima ili celebrityjima?

Imam veliki krug ljudi koje poznajem i s kojima imam dobre odnose. Ali i jedan mali krug pravih prijatelja. Oni uglavnom nisu iz svijeta politike.

Kakvi su sada odnosi s predsjednikom, imate i obiteljskih veza...

Kao prvo mi smo politički suparnici. Meni je velik dio njegovih političkih stavova neprihvatljiv, a stil odbojan. Međutim, u zadnjih nekoliko susreta bili smo profesionalno korektni. Postoji ta veza između moje supruge i predsjednika Republike tako da tražim balans između političkog sukobljavanja koje je normalno i tog vrlo specifičnog odnosa. Događali su se ranije sukobi i onda to nije dobro jer je pogađalo velik broj ljudi oko nas. Uostalom, smirivanje tenzija dio je moje političke filozofije.

Jedno ste vrijeme bili u privatnom, građevinskom biznisu. Nije dugo trajalo, no je li bilo uspješno?

Radio sam s ocem. On je nakon vrhunske sportske karijere bio rukometni trener, pa građevinski inženjer koji je imao svoj obrt još u bivšoj državi. I uz njega sam poslovno stasao i paralelno studirao. Nakon što sam diplomirao, '94 sam počeo raditi u MVP-u, a kako je 2000. došlo do promjene vlasti, odlučio sam napustiti ministarstvo. Radio sam godinu i pol u velikoj privatnoj firmi gdje sam jako puno naučio.

Razmišljao sam zašto bih radio za drugog ako mogu raditi za sebe pa smo se tako odlučili preseliti u Bjelovar. Gradili smo stambeno-poslovne objekte, tada je kvadrat novogradnje bio 900 do 1.000 eura, a kasnije se to tržište počelo ubrzano razvijati. Ono što je lijepo u privatnom poslu je što si zaista gospodar vlastite sudbine i vlastitog vremena. Koliko se daš, koliko si sposoban, toliko ti se i vraća. Na različite se načine razvija čovjek koji radi za državu i koji radi u privatnom biznisu. Imao sam tu sreću da sam radio i jedno i drugo. To je jako utjecalo na moj način razmišljanja i pristupa poslu.

Gdje je onda stresnije raditi?

Pa svaki posao ima svoju razinu stresa. Ljudima često nedostaje razumijevanja za situaciju drugih. Kod politike je teško jer si kontinuirano pod povećalom, stalno si vidljiv, javnost je zainteresirana za tebe. Istovremeno, svatko onaj tko ima privatni biznis može propasti ako posao krene nizbrdo. Pa još ako ima velik broj radnika za koje je odgovoran, to je opet golemi stres. E sad, na čovjeku je kako će se boriti protiv toga, netko fizičkom aktivnošću, netko molitvom, a opet dio ljudi nažalost „pukne“ i ne pronađe izlaz.

Koji je Vaš izlaz?

Trenutno hodanje i trčanje Maksimirom. Naravno obitelj. I pokoji citat iz Biblije koji mi pošalje punica kada vidi da je neka frka.

Nakon one prve disfunkcionalne koalicije između HDZ a i Mosta ponovno ste željeli napustiti politiku...

Ta prva koalicija u doba premijera Tihomira Oreškovića posebno je bila disfunkcionalna. Ali tada nisu kako treba funkcionirali ni HDZ ni naš Klub zastupnika. Baš je bilo naporno i nekako mi se akumuliralo nezadovoljstvo politikom, pa sam krenuo u osnivanje tvrtke koja bi se bavila europskim fondovima. Htio sam znanje i iskustvo pretočiti u privatnu inicijativu. I otišli smo već dosta daleko, ali onda su se dogodile promjene u stranci, nazvao me Andrej Plenković i pitao bih li se uključio u unutarstranačku kampanju. Znao sam da imamo sličnu viziju HDZ-a i Hrvatske, pa sam se odlučio angažirati. Kad su uspješno okončani unutarstranački izbori, a bilo je jako malo vremena do parlamentarnih izbora, Andrej mi je ponudio mjesto glavnog tajnika.

To niste mogli odbiti?

Da, prihvatio sam, to je bio golem izazov. Dobili smo izbore 2016., a glavni tajnik ostao sam do 2020. Te druge izbore posebno pamtim. Kao glavnom tajniku bili su mi važni organizacijski i logistički, ali su mi bili bitni i zbog moje osobne pozicije jer su mi neki prigovarali zbog manjeg broja preferencijalnih glasova 2016., kada se za njih nisam ni borio.

Tada ste ušli na megdan s Raspudićem u drugoj izbornoj jedinici.

Raspudić je bio sporedan igrač, glavni protivnik bio je Škoro. A bili su tu i Milan Bandić i Rajko Ostojić, dakle, vrlo ozbiljna ekipa. Jako sam motivirano ušao u tu kampanju, prvi puta vodio računa i o osobnom rezultatu, pobijedio sam i osvojio više od 17 tisuća preferencijalnih glasova.

Imate li još ambicija u politici?

Dva puta sam biran za predsjednika Hrvatskog sabora, bio sam potpredsjednik Vlade i ministar vanjskih poslova i europskih integracija u Vladi kada smo postali članica NATO-a i završili pregovore s Europskom unijom. Bio sam i glavni tajnik stranke u dvije velike izborne pobjede. Iskreno, potpuno sam miran kada su u pitanju moje političke ambicije. Puno ljudi me pita što sada i kako dalje, a ja kažem vrijeme će donijeti svoje.

Postoje tu još jedna ili dvije stepenice, ali nisam siguran da se želim njima uspinjati. Odnosno, siguran sam da to ne želim. Istodobno, s obzirom na moju stranačku poziciju i rejting, želim aktivno raditi na tome da HDZ na idućim izborima ostvari pobjedu. Nisam opterećen vlastitom pozicijom, ali sam svjestan svoje odgovornosti i borit ću se za vrijednosti demokršćanstva i narodnjaštva u koje vjerujem.

Zar Vam ne bi bilo idealno da se, u slučaju ponovne pobjede HDZ-a, ponovno okušate kao ministar vanjskih poslova, sada kad ste politički iskusniji i zreliji? 

Ne bih.

Zašto?

Biti ministar vanjskih poslova znači biti četiri godine u avionu. A to je nešto u čemu se jednostavno više ne vidim. Vjerujem da takve poslove mora raditi čovjek koji je za njih strašno motiviran, tako da ja o tome uopće ne razmišljam.

Da, Vi ste se uglavnom bavili pregovorima s EU-om.

Cijeli je mandat bio posvećen pregovorima o ulasku u Europsku uniju. Ušli smo prvo u NATO, što je bilo lakše, ali onda smo bili pod blokadom što zbog Slovenije, što zbog suradnje s Haškim sudom, što zbog famoznih topničkih dnevnika. To je bilo s jedne strane mučno razdoblje, a s druge strane veliki uspjeh jer smo ipak okončali pregovore - što je bila geopolitička prekretnica za Hrvatsku. Završetkom pregovora i ulaskom u euroatlantske integracije promijenili smo paradigmu o Hrvatskoj kao o balkanskoj državi. Mi smo dovršili ono zbog čega smo '89. praktički i krenuli - da postanemo dio zapadnog svijeta. Bolje reći, da se vratimo ondje gdje povijesno i civilizacijski pripadamo.

Razgovarate li u HDZ o tome što ćete za predsjedničke izbore? Ne očekujem sada da mi kažete ime, nego je li to tema o kojoj se već počinje pričati.

Osim ovih kuloarskih i medijskih nagađanja o tome, još nije bilo ozbiljnije rasprave.

Neki nagađaju da bi se i Vaše ime tu moglo pojaviti.

Da, spominjalo se i mene u tim nagađanjima, ali ja sam vrlo jasno kazao da me ta pozicija ne zanima.

Koji su najveći izazovi hrvatskoj politici u sljedećem razdoblju?

Naši su izazovi zapravo globalni. Realne opasnosti i izvori nesigurnosti su dva rata koja se vode praktički na europskim granicama. Drugo, ne znamo koje razmjere mogu poprimiti ilegalne migracije i što će se događati u sljedećim godinama. Treća stvar su klimatske promjene i prirodne katastrofe, iz dana u dan svjedočimo promjenama koje ugrožavaju naš način života. Tu je i jačanje radikalizma i lijevog i desnog, kao i utjecaj umjetne inteligencije koju čovjek samo djelomično drži pod kontrolom.

Regija isto stalno ključa.

Susjedstvo je i dalje vrlo izazovno, odnosi su kompleksni između Srbije i Kosova, unutar BiH, da ne govorim o Crnoj Gori za koju smo mislili da se opredijelila za Zapad kad je ušla u NATO, ali sada tamo vidimo potpuno drugačije tendencije. To su izazovi s kojima smo se već naučili živjeti, a ovi globalni su milenijski izazovi.

Kad smo kod jačanja radikalizma, sve više zemalja u EU pokazuje tendenciju jačanja antieuropskih opcija, može li se EU urušiti iznutra?

Međunarodni poredak uz kakav smo naučili živjeti se mijenja. Imali smo snažne međunarodne organizacije, multilateralne organizacije, poštovalo se međunarodno pravo, izbjegavao se rat kao sredstvo ostvarivanja političkih ciljeva, ali sve se to promijenilo. Danas imamo veliki broj država koje uopće ne drže do međunarodnog prava, međunarodne organizacije sve su slabije, ne postoji više dominacija SAD-a niti postoji bipolarni poredak u kojem smo imali balans između Zapada i Istoka. Danas imamo multipolarni svijet u kojemu je puno novih, rastućih sila koje se smatraju dovoljno jakima da mogu mijenjati poredak.

U tom svijetu moramo biti mudri kao država i kao narod. Nismo dovoljno veliki da možemo sami sebi jamčiti sigurnost, već smo dio svijeta za koji smo se sami opredijelili. Taj svijet ima svojih mana, ne treba ništa idealizirati, ali nam daje visoku razinu fizičke zaštite i mogućnosti ekonomskog razvoja. I mi to zadnjih sedam godina dosta dobro koristimo, pogledajmo samo stagnaciju nekih velikih i jakih država, dok mi kontinuirano bilježimo rast i sve smo bolji. Razmak između zemalja koje su nam nekad bile uzor i Hrvatske manji su nego ikada prije.

Mislite da nismo izgubili na sigurnosti unatoč jasnom opredjeljivanju za Ukrajinu i Izrael?

Mislim da nismo zbog toga u posebnoj ugrozi, u ugrozi smo kao i ostali iz razloga o kojima sam maloprije govorio. Mi smo se opredijelili jer nismo više nesvrstani kao što bi neki htjeli da jesmo. Iz pripadnosti određenoj grupaciji imaš prava, ali i obaveze. Ako netko razumije Ukrajince to moraju biti Hrvati, kao što mi je logična potpora Izraelu nakon onih brutalnih napada Hamasa.

Imali smo jasan stav i u UN-u, što neki nisu prihvatili, buneći se da smo mogli biti mudriji, pa se ne izjasniti. Ali, vratimo se u 90-e i sjetimo se kako smo mi gledali na one zemlje koje su kalkulirale, iako je bilo jasno tko je agresor, a tko žrtva. Tada smo to smatrali licemjerjem. A mi smo sada ovdje iskazali svoj stav. Moramo se osloboditi mentaliteta da smo drugorazredna zemlja. Nismo, imamo pravo iskazati svoj stav. Zanimljivo, takvom iskazivanju stava najviše su se protivili oni koji se inače kite suverenizmom.

Kako se sjećate djetinjstva u Bjelovaru?

Moje je djetinjstvo bilo vrlo mirno, a takav ambijent nastojim prenijeti i na svoju obitelj. Tako da prvo čega se sjetim je stabilnosti, mir i sigurnost. Otac i majka uvijek su mi pružali podršku, a tako je i danas. Drugo što mi je obilježilo djetinjstvo je rukomet o kojem sam već pričao, možda sad već malo patetično zvučim, ali mi je to zaista važno, i zbog oca, i zbog Bjelovara i zbog mene. Ta generacija bjelovarskih rukometaša bila je zlatna, bili su prvaci Europe, višestruki prvaci bivše države, Bjelovar je bio rukometni fenomen. I sam sam bio omladinski reprezentativac Hrvatske u bivšoj državi. Jako volim Bjelovar, roditelji mi i dalje tamo žive i kad god mogu odlazim ih posjetiti, kao i jedan broj prijatelja s kojima sam ostao dobar.

Studiranje u Zagrebu?

Prvo sam ’86. odabrao građevinu jer sam razmišljao kako ću se uključiti u obiteljski biznis. No više su me zanimale društvene znanosti, posebno politika, tako da sam paralelno upisao politologiju koju sam lagano završio. Za razliku od građevine s kojom sam se pomalo mučio, ali na kraju sam završio oba fakulteta.

Od čega Vam se sastojala dokolica u studentskim danima?

Nije bilo puno dokolice jer sam se već tada uključivao u posao.

Ali neki ste društveni, kulturni život imali?

Pa i moja je priča klasična, išlo se u Zvečku, Kavkaz, Fanatik na Ribnjaku, naravno i u Kulušić, Đuru, Saloon...

Za Vas kažu da ste jedan od najvećih posjetitelja kazališnih predstava? I što biste izdvojili iz ove sezone?

Vrlo rano sam zavolio kazalište, a volim ga i danas, prije svega dramu. Najčešće idem u HNK, Gavellu i Komediju. Ova kazališna sezona je odlična, izdvojio bih briljantnog Matišića i njegovu predstavu „Moji tužni monstrumi“. Izvrstan je i „Hamlet“ u HNK, ovaj balet je u rangu najviših svjetskih produkcija. Ono što pak nisam stigao pratiti, a volio bih, nezavisni je teatar koji se jako dobro razvija. Ima puno malih skupina koje mi izgledaju zanimljivo. I da ne zaboravim Bok festival u mom Bjelovaru, gradu koji gaji izrazito snažne veze s kazalištem. Još kao đaci redovito smo išli na kazališne predstave u Zagreb.

Očito volite klasično kazalište, no volite li ponekad vidjeti društveni aktivizam u komadima? Recimo, ono što Frljić radi.

Ne volim, nije moj odabir. Prije 15-tak godina znao sam pogledati i takve predstave. Ali u jednom sam trenutku odustao jer to je bilo vrijeme naglašenih političko-aktivističkih predstava koje su praktički bile dnevnopolitičke i vrlo agresivne. Jednostavno je to otišlo predaleko. Ne volim kad je teatar sveden na dnevnu politiku. Volim kad promišlja, kad je provokativan, kad izaziva, kad traži smisao. Banalno je svoditi kazalište na dnevnu politiku.

Da, volim klasiku, ali volim i kad ode malo u alternativu. Tako mi je i s knjigama, volim različite stvari. Volim „Ispovijesti Svetog Augustina“ ili recimo Sienkiewiczev „Quo Vadis“, klasične knjige s vjerskom tematikom, ali onda odem na Houellebecqa ili Beigbedera, koji sukobljavaju pojedinca s društvom u kojem živi, koji su užasno razorni u toj kritici i sebe kao osobe i okoline, a posebno svijeta u kojem danas živimo. Da li je to neka dvojnost? Možda. Imam u sebi konzervativnu crtu i naglašenu potrebu za duhovnošću, ali s druge strane sam i otvoren i, rekao bih, slobodouman.

Koliko je film prisutan u Vašem slobodnom vremenu?

Puno manje od kazališta. Ali unazad šest mjeseci palo mi je napamet da najmlađem sinu, 16-godišnjaku, pokažem neke filmske klasike. Rekao sam mu, ajde mali vidi što su filmovi. Pogledali smo sva tri „Kuma“, „Lice s ožiljkom“, „Privedite osumnjičene“, „Pakleni šund“... i moj je sin sve to odgledao vrlo koncentrirano. Na kraju sam ga pitao što mu je od svega toga najbolje i odgovorio je - svi su mi dobri, ali „Kum“ je najbolji. I meni je bilo lijepo ponovno pogledati te filmove jer imam dojam da danas takvih djela više nema. Ali ograđujem se jer film ipak ne pratim pažljivo.

Što ste slušali u doba studija, a što danas?

Prvo, bio sam veliki fan grupe Time i Dade Topića. Toliko sam ga volio da sam imao pano u sobi i po njemu lijepio stihove njegovih pjesama. I danas volim poslušati prvi album Timea, pjesme „Za koji život treba da se rodim“ ili „Kralj alkohol“, pa to je genijalno. To se ne može uspoređivati ni s čim, a činjenica da je Dado Topić tako zrele tekstove napisao s nešto malo više od 20 godina je fascinantna. Isto tako, kad sam vidio da je Houra radio prve pjesme sa 17 godina. Radili su glazbu koja nadilazi njihovu dob i zrelost. I onda je došao Novi val, zavolio sam Film, Azru i Haustor, s kojim sam  se posebno identificirao. Sjećam se kad sam kupio album „Bolero“ u Zagrebu i slušao ga u autobusu na putu iz Zagreba u Bjelovar na walkmanu. To su neke impresije iz mladosti koje danas izgledaju malo banalno, ali je bilo tako.

Od strane glazbe u ranijoj sam fazi volio Led Zeppeline, Pink Floyd, Rolling Stonese, a kasnije U2, Simple Minds, Talking Heads. To je ta scena koja me je formirala, nisam nikada slušao narodnjake, čak ni zabavnjake. A danas je to klincima najnormalnije. Kad sam čuo da je Aleksandra Prijović rasprodala pet Arena mislio sam da je to neki spin, pa da dođe Taylor Swift ne bi ih prodala. Nisam nikada prije čuo za tu pjevačicu i to me je iznenadilo.

Još je Aleksandar Tijanić rekao kao da će Srbija kad tad baciti bombu na Hrvatsku, a da je ta bomba turbo folk.

Politički i ekonomski smo se primaknuli Zapadu, mladi ljudi i studenti sve više putuju i shvaćaju dobrobiti pozicije koju Hrvatska ima. Istodobno, zabavljaju se na svoj način koji mi stariji ne moramo uvijek razumjeti. Ne kužim baš „ljepotu“ turbofolka, to nije moj svijet, no očito je da ima svoju publiku.

Ali vratimo se mi pravoj glazbi - danas slušam dosta široki dijapazon, ali izdvojio bih još Gibonnija i Vatru. Gotovo mi je hobi pratiti što se novo događa na hrvatskoj glazbenoj sceni. Zanimljivi su mi i Silente, Matija Cvek, Marko Kutlić, ima puno talentiranih mladih ljudi. I da, zavolio sam elektronsku glazbu, iznad Malinske postoji klub koji dovodi velike svjetske zvijezde elektronske glazbe. Malo sam sa skepsom sve to otkrivao, međutim prijatelji su me jednom nagovorili da odemo pogledati dvojac Ofenbach i moram priznati da sam se jako dobro zabavio. Mogu reći da mi je to bila neka vrsta opuštanja...

Ja sam se uvijek pitao u čemu je fora s tom elektronikom...

I ja sam bio jako skeptičan, gledao sam odbojno na tu vrstu glazbe. Međutim, tu vam se ljudi potpuno opuste, svatko pleše kako ga volja. Preporučam vam da to vidite i proživite. Mene su tada snimili dok sam plesao i bio je to viralni hit, fora, predsjednik Sabora pleše uz techno...

Volite plesati?

Zapravo ne volim plesati, ali ovo nije klasičan ples. Ovo je skakanje, digneš ruke i radiš što te volja.

Pa to je kao da ste na nekoj fešti…

Pa da, iskreno govoreći, volim ja i dobru feštu. Klape, tamburaši, a posebno prijatelji…

Kako ćete proslaviti Božić? Sudjelujete li u kreiranju nekih kućnih kolača i kićenju bora ili to sve prepuštate supruzi i djeci?

Sudjelujem vrlo aktivno u kićenju bora, za to sam uvijek zadužen. Inače kada radimo nedjeljne, obiteljske ručkove, uvijek sam zadužen za pripremanje stola i postavljanje pića. Na tim smo ručkovima moja uža obitelj, supruga i naše troje djece, punica nam se redovito pridružuje, a kako su moj otac i majka u Bjelovaru ne mogu doći. A kod Božića najviše volim to što se uspijemo svi okupiti. Dođu roditelji, sestrina obitelj dolazi iz Italije, ona živi već 20 godina u Rimu, udana je za Talijana i imaju dvoje djece. Tako da nas za Božić uvijek bude 12-ero. Čuvamo obitelj kao zajednicu u kojoj smo svi jako povezani i jedni drugima pomažemo. A božićno vrijeme nas podsjeća da su obiteljsko zajedništvo i povezanost najvažniji dio naših života.